Ovisnik

Kao mala djevojcica, nisam se odvajala od svoje mame i bila sam poznata kao vanserijski priljepak. U svoju odbranu cu reci da je bio rat, pa se moja logika krila u tome da zelim da budemo zajedno - zive ili mrtve, jer smo se oduvijek voljele previse da bih prezivjela ja bez nje, ili ona bez mene. Medjutim, nekada je to stvarno prelazilo mjeru - sva njena paznja je uvijek morala biti usmjerena na mene, pa bi mala, i cesto nekulturna Zerina gadjala mamine goste igrackama kada joj se obracaju, ili joj na silu okretala glavu prema sebi ljutito zahtijevajuci da samo u mene gleda. 

Odrastemo mi svi, ali neke stvari ostanu u sustini iste, iako se s vana to i ne cini tako. Jako sam posesivna osoba kada su u pitanju ljudi koje volim. Mozda je to zato sto ja u tim odnosima dajem 110% sebe, a ocekujem da mi se to vrati istom mjerom. Ali, nesto sam primjetila - meni nikada nije dosta. Jedna veoma losa osobina… Losa za mene, to jeste, jer ja necu druge teretiti svojim potrebama. Pasivno cu sjesti i pisati o njima. Zasto? Zato sto sam sasvim svjesna da je logicno da ne mogu 24/7 nekome biti prioritet i prvi izbor, i to ne uzimam nikome za zlo. Zato sto znam da sam ovdje ja anomalija. Zato sto je cinjenica da nesto sa mnom nije u redu cim olako postajem ovisna o nekome drugom i sto mi je uvijek potrebno vise nego sto taj neko moze da pruzi. 

I reci cu da je skroz okej, iako nije - jer sama sam kriva.

K’o prizna, pola mu se prasta, je li?