Ovisnik

Kao mala djevojcica, nisam se odvajala od svoje mame i bila sam poznata kao vanserijski priljepak. U svoju odbranu cu reci da je bio rat, pa se moja logika krila u tome da zelim da budemo zajedno - zive ili mrtve, jer smo se oduvijek voljele previse da bih prezivjela ja bez nje, ili ona bez mene. Medjutim, nekada je to stvarno prelazilo mjeru - sva njena paznja je uvijek morala biti usmjerena na mene, pa bi mala, i cesto nekulturna Zerina gadjala mamine goste igrackama kada joj se obracaju, ili joj na silu okretala glavu prema sebi ljutito zahtijevajuci da samo u mene gleda. 

Odrastemo mi svi, ali neke stvari ostanu u sustini iste, iako se s vana to i ne cini tako. Jako sam posesivna osoba kada su u pitanju ljudi koje volim. Mozda je to zato sto ja u tim odnosima dajem 110% sebe, a ocekujem da mi se to vrati istom mjerom. Ali, nesto sam primjetila - meni nikada nije dosta. Jedna veoma losa osobina… Losa za mene, to jeste, jer ja necu druge teretiti svojim potrebama. Pasivno cu sjesti i pisati o njima. Zasto? Zato sto sam sasvim svjesna da je logicno da ne mogu 24/7 nekome biti prioritet i prvi izbor, i to ne uzimam nikome za zlo. Zato sto znam da sam ovdje ja anomalija. Zato sto je cinjenica da nesto sa mnom nije u redu cim olako postajem ovisna o nekome drugom i sto mi je uvijek potrebno vise nego sto taj neko moze da pruzi. 

I reci cu da je skroz okej, iako nije - jer sama sam kriva.

K’o prizna, pola mu se prasta, je li? 

To Su Bitne Stvari

Kad nece milom, hoce silom.
Kod mene mora biti ili sve ili nista - tako da sam se figurativno sama sutnula u dupe i donijela neke vrlo bitne odluke. Namjerno prije Nove Godine, jer mi novogodisnje rezolucije propadnu obavezno.

Ne dangubi mi se vise. Ne trosi mi se vrijeme na nebitne ljude.

Sve je pocelo sa jednostavnom odlukom da krenem na CrossFit, a pretvorilo se u opsti pohod rada na samoj sebi. 

Ne pijem alkohol ni sokove.

Ne jedem masnu, nezdravu hranu, ni slatkise.

Ne grizem nokte.

Ostavim dusu na treningu tri puta sedmicno.

Rijesavam se negative na zdrav nacin.

Ne pusim.

Ozbiljno shvatam njegu koze.

Aktivno trazim posao.

Ne idem autom svuda, vec setam.
Ne koristim lift.

Ne idem namjerno svima u kontru.

Ocekujem puno vise od sebe.
Smijem se.

Osjecam se predivno.
Volim.

Uzivam.

Uzivam cak i u ovom bljak hladnom vremenu od kojeg mi se inace ne izlazi iz kuce.
Ne prepoznajem se - ali mislim to na najbolji moguci nacin.

Rekoh ja da ce biti i lijepih vijesti ovdje.

Pa šta ti je sad?

Zdravo.
Moje ime je Zerina i nemam blage veze šta radim u životu.

Poenta ovoga je jednostavna - ne mislim da sam sama u tome. Večeras, na parkingu ispred Konzuma, gdje mi se čini da uvijek imam neke interesantne ideje, mi je palo na pamet da bi mi možda bilo lakše kada bih imala nekoga s kim mogu da pričam o svemu što me muči, a da me ta osoba razumije i ne osuđuje. Pa, hajde da probamo i započnemo ono što bi moja mama nazvala emocionalnim striptizom. Ako se ko pronađe u mojim riječima, ja zadovoljna.

Ja sam prekvalifikovana za pisanje na ovu temu. Često mi kažu da sam crnjak. Često se branim parolom da u današnje vrijeme izumire pojam pesimizma jer je realnost upravo toliko jebeno loša. A onda dođu ovi posebno teški dani za svariti kada nemam snage da se branim, nego potonem u to svoje crnilo - prihvatim ga, priznam ga. I da, vučem se naokolo kao slina jer imam potpuno pravo na to, bez obzira što svi traže da opravdam svoje mentalno stanje.
"Pa šta ti je sad?!" Malo stvari mrzim kao ovo pitanje.
Nije mi ništa, a sve mi je odjednom.
Ne kontaš. Odjebi.

Završila sam fakultet prije dvije godine i pet mjeseci. Fakat imam osjećaj da sam tog dana umrla.
Do tad je sve nekako išlo tokom kojim treba da ide. Znalo se šta se treba, to se i radilo. Od tad samo postojim, a ne mogu sama sebi opravdati svoje postojanje - koja je sad moja svrha? Da i dalje zavisim od milosti roditelja, iako bih najrađe od huje zgulila svu kožu s lica jer ne mogu da se brinem sama o sebi. A onda (prokleto žensko) počne moja uobičajena panika... Nikad se ne završi na jednoj misli, a evo kako otprilike ide:

Za dva mjeseca mi je 25. rođendan.
Nisam ništa postigla u životu.
Još malo pa će i 30.
Šta ako i tad budem nezaposlena i živjela kod mame?!
5 godina i nije dugo, evo već pola od toga je prošlo od diplomiranja...
Umiru mi jajašca, jebo te... Kad ću imati djecu ako do tad ne sredim život?
Kako ću se uopšte udati kad nemam gdje da živim?

Ja i moralne vrijednosti - što nisam mogla biti neka površna glupača?
Bilo bi mi lakše...
Pa šta ako mi momak još studira, meni to ne smeta.
Ali, ponekad mi stvara anksioznost.
Jer, ono... 25, a još smo djeca, jebi ga.

Jebena Bosna!
Bolje bi mi bilo da sam upisala zanat.
Sve sam starija a niko me ne uzima za ozbiljno...
Hoću da se osamostalim.
Hoću da se odselim.

Nisam mislila da će život biti ovakav sa 25.

Parazit.

Ma, ništa ja nemam isplanirano više. To mi je ubjedljivo najveća lekcija; ona koja će da obilježi ovu deceniju mog života - ništa nemoj da planiraš, jer onda baš ništa neće tako ispasti. Sad sam umorna od svoje negative. Baš danas šaljem momku poruku da ne podnosim što sam ovako mentalno labilna. Ja bih da sam jaka, da me ništa ne može spustiti. Ja bih da imam neku nevjerovatnu i zavidnu snagu volje i da promijenim sve što mi ne odgovara. Ali, jebi ga, većinu vremena sve što mogu je da ovako sjedim, i u neki izvrnuti i bolesni inat škodim samoj sebi još više. Jer ako će život da mi bude sranje, onda će biti sranje jer ja tako kažem, a ne sam od sebe.

Sve je ovo u suštini jako glupo.

Pogotovo kad se ne zna cijela priča, ali ne mogu sad o svemu.
Biti će prilike i vremena da crnjačimo opet skupa.

Ali neću samo da crnjačimo - moramo napraviti neki balans. Biti će tu i pozitivnih stvari. Ne znam koliko često, ali znam da će biti. Ipak, ne osjećam se uvijek kao govno, a ovo je moja kriza.

Ja još ne znam šta želim biti kad porastem.